Nataša Badovinac prvom se pjesničkom zbirkom javlja u tridesetim godinama, što je čak i za naše okolnosti prilično zrela dob za stihove. Najveća je prednost tako kasna nastupa u tome što je pjesnikinja već na samom početku nadvladala dječje bolesti poezije te se otprve pojavila s bujnim, zrelim, razlistalim pjesništvom što se pred nama otvara poput svijeta iza zrcala. Oslobođena točaka, dvotočki i zareza, poezija Nataše Badovinac kao da se tijesno naslanja uza svijest pjesnikinje, iznoseći nam vjerno njezine sadržaje. U pjesmama ove zbirke pratimo suptilnu ljubavnu priču, pri čemu se autorica poigrava tehnikom automatizma svijesti, nadrealnom atmosferom i neočekivanim metaforama, te brojnim referencama na literaturu, filmove, slikarstvo, glazbu, pozivajući pritom čitatelja na igru prepoznavanja, (samo)otkrivanja, citiranja.