Otok kao "srce tame", kao topos samoće i, osobito, samosti, kao prostor ćudljivih i mnogokad kompliciranih stvarnosti u knjizi priča Kuća Pupuletovih sržno je mjesto literarnih interesa Anele Borčić.

Njezini protagonisti – obilježeni krajolikom, davninama i nerijetko iracionalnim "nasljedovanjem" bure u mislima, u sjećanju, u bićima, bure koja raspiruje zlo ili navješćuje događaje – premda su istodobno u snažnoj ovisnosti o otoku kao autoritarnom prostoru vlastite definicije, svaki od sebe i po sebi tragaju za odgovorima o vlastitim svrhama i smislovima. Stoga nas nimalo ne čudi što se u pripovjedačicinim pričama tako često mijenjaju perspektive viđenja i viđenog, što zbilja abdicira pred čudesnim, a čudo opet munjevito uskače u stvarnost – upućujući nas vazda k jednom: otoku kao mentalnoj slici svijeta.