U petnaestak zasebnih priča, krhko povezanih bizarnim samoubojstvom, negdje u nekoj bosanskoj provinciji, nekolicina likova ove proze pričaju svoju priču o tragediji koja je sablaznila njihov gradić. Malo im je što zajedničko pritom, ili se barem trude da je tako. Ratne rane još nisu zacijelile i linija razgraničenja povučena je posred zbilja dvaju naroda, posred njihovih života, njihovih duša. No zajedničko im je ipak to što su odreda živjeli u blizini ili daljini čovjeka kojemu se spremaju na pogreb. U svim važnim trenucima, gradić u kojem se likovi određuju prema rečenim događajima, nadlijeću ždralovi – čas ritmizirajući ovu prozu dobroćudnim tonovima, čas sluteći zloguke događaje.

Mrtvačko zvono potkraj ovoga kratkoga romana oglašava još jednu smrt, a ždralovi nad gradićem odlaze u jednu od svojih godišnjih migracija.

Mlakić i novom svojom prozom, naoko mirnodopskom, precizno mapira ideju jednog nezavršenog rata, koji se duboko uselio u ljude. I kad se čini da je njegova pripovjedna tema lako odčitljiva, pa i predvidljiva, u nekovrsnim metafizičkim poetizacijama otvara nam se niz pripovjednih signalizacija, sugerirajući, doima se, atmosferu posttraumatskog sindroma koji suspendira mogućnosti da ljudi žive svoje živote, svoje vrijeme. A možda je posrijedi tek sumorna bilanca, poraz tranzicijskih utopija.