Pitanje glasi: kakva je to knjiga?

Knjiga o umjetnosti? Knjiga o politici? O filozofiji? Knjiga o mogućem i nemogućem? O postojanju ili prividu? O čovjeku? Muškarcu? O ljubavi? Ili, jednostavno, knjiga o njoj?

Ovu jedinstvenu i neobičnu knjigu pročitala sam u jednom dahu. U jednom dahu pročitala sam Ivankovićevo putovanje kroz stoljeća filozofskih rasprava i zaključivanja, kroz godine i godine umjetničkih nedoumica, postavljenih pitanja i začudnih odgovora. Kroz dane i sate u kojima je blaženstvo izazvano dodirom njezina zbunjujućeg uronuća u umjetnost iziskivalo detaljne, iscrpljujuće, gorljive rasprave i možebitno, potpuno nepotrebne analize. Jer, reći će slikarica zagledana u lastavičji let: Zar ne vidiš da slikam?

U Ivankovića je nekoliko osoba. Ona duboko filozofska, ona ležerno umjetnička i ona žestoko politička. I jedna koja sve njih objedinjuje:Osoba onog koji ju nježno ljubi.

Rekla bih, silinom ljubavi nastala je i ova knjiga – duboko emotivna, topla, drska, vulkanski snažna, divlja, prkosna.

Knjiga o Njoj.