Hvaljeni roman mlade nigerijske spisateljice nagrađen nagradom Orange

Izniman talent nigerijske spisateljice Chimamande Ngozi Adichie (1977.) prepoznat je u njezinoj prvoj knjizi, a nakon što je objavila Polovicu žutog sunca (nagrađenu nagradom Orange), kritičari su je prozvali nasljednicom velikog afričkog pisca Achebea i spisateljicom koja ima dar drevnih pripovjedača.

Majstorski napisan, rekli bismo nezaboravan, ovaj roman opisuje jedan od važnijih trenutaka moderne povijesti Afrike: strastvenu borbu Biafre za osamostaljenje od Nigerije potkraj 1960-ih. Polovica žutog sunca naizgled je ratna priča, no Chimamanda Adichie na svjež i literarno umješan način u prvi plan stavila je likove i literaturu te lakoćom rođene pripovjedačice dala sjajan, nemilosrdan opis ljubavi, nasilja i izdaje u vrijeme biafrijskog rata.

Mladi Ugwu sluga je sveučilišnog profesora Odenigba, zanesenog revolucionarnim idejama. Olanna je profesorova prelijepa, obrazovana djevojka koja ostavlja privilegije visoke klase i pridružuje mu se u malom gradu. Richard, sramežljivi Englez, u vezi je s Olanninom blizankom. Kako nigerijske trupe napreduju, njihovi životi sasvim se preokreću. Prateći njihove sudbine u ludilu rata, ulazimo u svijet afričkog grada i sela, jezika i tradicije.

Na svakoj stranici ove strastvene proze upijamo čulnost, mirise, i boje Afrike. Ona vodi čitatelja duboko u afričku realnost i duše njezinih stanovnika, u dio svijeta o kojem se govori tek kad je posrijedi kakva katastrofa golemih razmjera. Chimamanda Adichie ovu je obiteljsku sagu napisala zato što je odrasla u sjeni Biafre i oba je djeda izgubila u tom ratu, ali i zato što je željela skrenuti pozornost na mnoge probleme, uključujući ostavštinu kolonijalizma, koji su doveli do njega i koji ni do danas nisu riješeni.

Polovica žutog sunca podsjeća svijet na njegovu ravnodušnost, ali ga ne osuđuje. Ona tek bolnim uspomenama daje glas koji daleko seže i u srcu Afrike slavi ljubav, onu posvuda ipak neslomljivu vezu među ljudima.

"Priča koja će vas odmah očarati… Živa priča koja uspijeva ostati u okvirima osobnog i intimnog, a istovremeno zadržati epski karakter…"
Moćno djelo. New York Times

"Iznimna knjiga. Ovo je poput 'Zameo ih vjetar', ali u Nigeriji."
New York Magazine