Šalatova pogled/izbor kloni se sveobuhvatnosti u opisivanju polja suvremene hrvatske poezije. Umjesto toga on nastoji istaknuti vrhunce u poetičkoj izražajnosti i inovativnome proširivanju poetskoga prostora. Naglasak je ovdje, dakle, na deskriptivnom i interpretativnom kritičkom fiksiranju – a ne književnoznanstvenom usustavljivanju – raznolikih poetičkih rukavaca.

Šalat, međutim, nužno ne inzistira ni na paradigmatskom zastupanju svih nosivih poetika, već u prvome planu ističe »bitnost« određenih knjiga pa makar popis razmatranih zbirki i ne pokrivao cijeli poetički spektar zadnje dekade naše poezije. Ukratko, u njega pretežu jaki poetski glasovi i kritički opis njihova profila nad skicom možebitnog sveobuhvatnijeg rastera pjesničkih ideologija. Prepoznavanje spomenutih jakih glasova, koji autor svodi na dvadeset zbirki dvadeset autora, ne ovisi o ikojem izvanpoetskom nalogu (ideologijskom, generacijskom, komercijalnom), već, uz konzultaciju njihove književnokritičke recepcije i uočavanja dubinskog utjecaja na recentnu pjesničku scenu, o ovjeri njihove uposebljenosti, novosti i nezamjenjivosti poetskih iskustava koje su donijeli. Na početku knjige, u uvodnom i sintetskom tekstu, autor artikulira ideju zašto je, po njemu, baš zadnja dekada obilježena takvim jakim poetskim osobnostima, koje teško podnose zajedničke nazivnike, ali analitičara nipošto ne dovode u napast kakve posvemašnje neopisivosti njihovih poetika ili sljepila za raznolike poetičke interferencije koje polje recentne hrvatske poezije ipak čine razgovijetnim.