Romanom doista nesvakidašnje literarne sugestivnosti, Melanie Rae Thon u defektni socijalni pejzaž suvremene Montane unosi uznemirujuće i proganjajuće slike genocida počinjenog nad američkim Indijancima u vrijeme naseljavanja Amerike. Glavni lik Marie Zimmer prisjeća se vlastite tragične obiteljske prošlosti, istodobno sjedinjujući osobni gubitak i propadanje jedne kulture.

Premda se priča odvija početkom devedesetih godina 20. stoljeća, karakteri su na mnogo načina bezvremeni upravo radi svoje iskonske elementarnosti. Thon lirskom elegancijom i tihom ljudskom suosjećajnošću faktičnu egzistencijalnu traumu jedne kulture transcendira u fikcionalno potresnu obiteljsku dramu mračnih i teških emocija, neprimjetno kreirajući najfinije paralele između prirode i čovječanstva, nasilja i njegova trpljenja, žrtve i krvnika... Pritom između redaka čitamo kako se nasljeđe patnje prenosi u krvi iz generacije u generaciju.

Kada ne bi bila riječ o romanu koji - autoričinom iznimnom književnom vještinom - izaziva naše najdublje suosjećanje, progovarajući o ljudskim slabostima i zauzimajući se za stanovito otkupljenje ljubavlju, "Slatka srdašca" mogli bismo zacijelo čitati i kao kulturalno važan traktat. Po mnogo čemu svakako je riječ o književnom raritetu, čija nas fragmentarizirana struktura i lirski tonovi sablažnjuju jecajućim glasovima odgurnutih i zaboravljenih, a koji nas, istodobno, usisavaju u ovu mračnu priču zbog svojih divljih naravi i nevinih čežnji.