Slike, kao simboli, uvode nas u najznačajniji dio ove knjige, u ars memoriae. Tako se približavamo renesansi, razdoblju posvemašenjeg procvata umijeća pamćenja. Premda se držalo da će izum tiska potisnuti ovo umijeće i da će ono postati više-manje gotovo nepotrebno, to se nije dogodilo. Štoviše, upravo u vrijeme renesanse dobilo je ono nov zamah zahvaljujući autorima poput Petra Ramusa, Giordana Bruna, G. Camila Delminija, Roberta Fludda i mnogih drugih.

Frances A. Yates naglašava kako umijeće tada više nije toliko vezano uz retoriku koliko uz pokušaj rješavanja nekih filozofskih i religijskih pitanja. Umijeće pamćenja tada se počinje cijeniti nadasve kao ono koje omogućuje zadobivanje pregleda nad kozmičkim redom. Ono biva transformirano kroz hermetičke i kabalističke utjecaje što ih sadrži renesansni novoplatonizam. “Renesansnim novoplatonizmom, s njegovom hermetičkom jezgrom, umijeće pamćenja još je jedanput preobraženo, ovaj put u hermetičko ili okultno umijeće, i u tom je obliku nastavilo zauzimati središnje mjesto u glavnoj europskoj tradiciji. (...) Renesansni hermetički čovjek vjeruje da ima božanske moći; on može stvoriti magijsko pamćenje pomoću kojega može obuhvatiti čitav svijet, odražavajući božanski makrokozmos u mikrokozmosu svoga božanskog uma (mens).

Magija nebeske proporcije pretače se od njegova kozmičkog pamćenja u magične riječi njegova govorništva i poezije, u savršene proporcije njegove umjetnosti i arhitekture.“ Očito je da sada glavna uloga umijeća pamćenja nije puko zapamćivanje osjetilnih stvari i dobro snalaženje u vidljivome svijetu, već nešto mnogo više: ono omogućuje povezivanje s onim dimenzijama koje su bliske pravoj čovjekovoj prirodi kao biću duha i duše. Naravno, u pitanju je hermetički memorijski sustav.