Svako dijete zaslužuje priču prije spavanja. Nakon predugog radnog dana i prekratkog popodnevnog odmora, mame i tate jedva čekaju svoju nestašnu djecu spremiti na počinak. Svatko ima svoju metodu kako uz oblačenje pidžame, pranje zubi, smještanje u krevet, čašu vode, zagrljaj i još jednu čašu vode, doći do najdivnijeg prizora: usnulo dijete mirno diše s ručicama iznad glave kao znakom spokoja i zadovoljstva. Neki roditelji uz poljubac zatvore vrata dječje sobe, neki pjevaju pjesmicu, neki pročitaju knjižicu, a neki pričaju priče.

U našoj se kući priče izmišljaju. Desetogodišnji Luka i četverogodišnja Lana jedva čekaju večeri kada je njihov prezaposleni tata Velimir kod kuće, jer on je majstor za priče. Ma kakav majstor, velemajstor! Prvo se svi zavuku pod pokrivač u svoju "podmornicu", a onda Luka i Lana zadaju nemoguće zadatke: priča mora biti o automobilu Ferrari Enzo, princezi, Winnetouu, svemirskoj raketi i Dodi Dudi. I iako se čini nemoguće sve tražene likove smisleno uključiti u radnju, Velimiru priča samo poteče… Čujem ih ispod pokrivača, smijulje se i zabavljaju, uživaju sve troje… Prigovaram da priča predugo traje, a sutra se rano dižemo, ali kad otvore "vrata" svoje "podmornice" i iz nje izađu ozarena lica, znam da će oboje ubrzo utonuti u san s osmijehom na licu.

Velimir obožava smišljati priče za Luku i Lanu, a najveća mu je nagrada kompliment: "Tata, ovo je bila najbolja priča do sada!" Ponekad mi ih Velimir prepričava i kaže da ih je trebao zapisati.

Iz te tvornice mašte izašla je i priča o Velikom i Malom globusiću. Sva djeca su u nekoj fazi odrastanja fascinirana svemirom, njegovom veličinom i ljepotom. To je priča o ljubavi, vjernosti, putovanju i opraštanju kroz koju će djeca upoznati sve planete Sunčevog sustava. Priča koju je zaista vrijedilo zapisati i podijeliti s drugom djecom.
Ana Srića Parun