Europom u 30 knjiga, inozemni gosti Vriska 2016.

Myrto Azina Chronidi: Eksperiment

Eksperiment, roman ciparske spisateljice Myrto Azine Chronidi, može se opisati kao „istraživanje o erotskoj ljubavi i duši“. Dva glavna lika, Ona i On, odlučuju se upustiti u svojevrstan „eksperiment“: zajednički napisati književno djelo i uspjeti u onome u čemu drugi nisu, a to je ostvariti istinsku suradnju i jedinstvo svojim pisanjem, propitujući istodobno jedno od najvećih ljudskih iskušenja – požudu. Da bi se potpuno mogli posvetiti pisanju, tijekom „eksperimenta“ moraju se suzdržavati od spolnog čina i potisnuti pobuđeni libido. Ona je samosvjesna žena koja drži do svoje slobode. On je „mudar čovjek koji, baš kao i Sokrat, vjeruje da jedino zna da ništa ne zna“. Tijekom pisanja oni se otkrivaju jedno drugome, a njihove priče refleksija su njihovih osobnosti, emocija, nagona te percepcija njihova odnosa. Rezultat ovog eksperimenta fluidna je i poetična proza, niz priča u kojima se isprepliću teme poput ljubavi, seksa, religijske ekstaze, psihijatrije i mitova. Myrto Azina Chronidi za Eksperiment je 2010. godine dobila prestižnu Nagradu Europske unije za književnost. Knjiga je prevedena na nekoliko svjetskih jezika, među kojima su engleski, njemački, češki, srpski...

O autorici:

Myrto Azina Chronidi rođena je 1961. godine u Nikoziji (Cipar). Počela je pisati vrlo rano, a prve nagrade za poeziju i kratke priče osvojila je u uglednoj Gimnaziji Pancyprian, koju je pohađala. S nepunih šesnaest godina objavila je svoju prvu knjigu Dnevnik 1974. Nakon gimnazije studirala je medicinu na Sveučilištu Friedrich Wilhelm u Bonnu. Specijalizaciju iz obiteljske medicine završila je u sveučilišnim bolnicama u Bonnu i Solunu. Od 2007. godine radi u ciparskom Zavodu za javno zdravstvo. Kritika hvali njezin moderan i nekonvencionalan stil pisanja, a njezine kratke priče objavljene su u mnogim književnim časopisima i dvjema nacionalnim antologijama.

Uz Dnevnik 1974 (1977.) i Eksperiment (2009.) objavila je još dvije knjige: Patologija (1987.) i Rachel (1997.) Dobitnica je prestižne Nagrade Europske unije za književnost 2010. godine za roman Eksperiment.

O prevoditeljici:

Nives Fabečić Bojić (1973.) diplomirala je latinski i starogrčki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1997. godine. Dvije godine kasnije završila je specijalistički studij novogrčkog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Patrasu (Grčka). Iskusna je prevoditeljica za engleski i novogrčki jezik. Radila je kao službena prevoditeljica i savjetnica za

odnose s javnošću Veleposlanstva Grčke u Zagrebu (2001. – 2003.) te kao službena prevoditeljica

hrvatskog predsjednika za grčki jezik. Prevela je brojne naslove s engleskoga. Živi u Splitu i radi kao prevoditeljica s grčkoga i engleskoga te kao turistički vodič.


Christos Ikonomou: Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš

„Kakav je to život kad očekuješ neku nesreću da te spasi od zla?“

Grčku već godinama potresa velika gospodarska kriza kakva se ne pamti u njezinoj povijesti. No nije uvijek bilo tako i ljudi znaju da može biti bolje. Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš zbirka je pripovijedaka o obespravljenoj grčkoj radničkoj klasi, ljudima koji žive na periferiji Atene, u siromašnim četvrtima koje se ne spominju u turističkim vodičima. Junaci Ikonomouovih šesnaest kratkih priča otpušteni su radnici i njihove obitelji, umirovljenici, radnici koji uzaludno čekaju plaće, mladi parovi, gladna djeca. Suočeni s teškim životnim situacijama, bore se za svoje dostojanstvo, egzistenciju i prava vjerujući u budućnost, čak i onda kad im je sve oduzeto.

Ikonomou uvjerljivo progovara o temama koje su skrivene ispod površine. Kritičari ga hvale jer suptilno uvodi čitatelje u egzistencijalne tjeskobe svojih likova, snažno prenosi tišinu, nevidljivo i neizgovoreno, a geste s lakoćom prevodi u nezaboravne slike.

Knjiga Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš smatra se svojevrsnim književnim simbolom grčke krize. Svojom univerzalnom vrijednošću i aktualnostima o kojima progovara bez cenzure i patetike, oduševila je svjetsku književnu javnost. Prevedena je na engleski, francuski, njemački, talijanski i španjolski jezik.


Objektivan sam čovjek koji piše o stvarnim ljudima, bili oni Grci, Hrvati ili bilo koje druge nacionalnosti. Kao i u svim svojim djelima, tako se i u ovoj knjizi pokušavam izdignuti iznad zidina koje me okružuju – jezičnih barijera, svog nacionalnog podrijetla i nacionalne povijesti svoje zemlje – obraćajući se što je moguće većem broju ljudi.

O autoru:

Christos Ikonomou rođen je 1970. u Ateni, a odrastao je u Pireju i na Kreti. Objavio je tri zbirke kratkih priča: Žena na tračnicama (2003.), Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš (2010.) i Sve dobro donijet će more (2014.). Njegova druga zbirka, Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš, osvojila je 2011. prestižnu Grčku državnu nagradu za najbolju knjigu godine i jedna je od najpopularnijih grčkih knjiga posljednjih godina u svijetu. Ikonomou je poznat kao vrstan pripovjedač i jedan je od najcjenjenijih suvremenih grčkih pisaca mlađe generacije.

Radi kao novinar i prevoditelj.

O prevoditeljici:

Koraljka Crnković rođena je 1970. u Zagrebu. Završila je starogrčki i latinski jezik na Sveučilištu u Zagrebu te novogrčki na Sveučilištu u Ateni.

Prevela je mnoga djela od kojih su najznačajnija: Bratoubojice i Pismo Grecu Nikosa Kazantzakisa, Kalimahov ljubavni epigram, Tko je otkrio Ameriku Hrise Spilioti, Prekrasna rijeka Vasilisa Vitsaksisa, Plautova Asinaria, Izabrana djela suvremene grčke književnosti, Mitološki atlas Grčke Pedra Ollale, Izabrane pjesme Harisa Vlavianosa.

Autorica je prvog Novogrčko-hrvatskog rječnika.

Radi kao profesorica grčkog i latinskog jezika u Privatnoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te kao sudska tumačica i prevoditeljica za grčki i latinski jezik.


Monika Kompaníková: Peti brod

Iznimna priča o odnosu djece i roditelja u suvremenom društvu

Vrtna kućica, s plavom fasadom i bijelim kapcima na prozorima, izgledala je poput malenoga parobroda izgubljenoga u moru trave.

Roman Peti brod (Piata loď, 2010.) hvaljeni je prvijenac jedne od najvažnijih suvremenih slovačkih književnica Monike Kompaníkove (1979.), za koji je 2011. dobila najprestižnije slovačko književno priznanje, nagradu Anasoft litera.

Riječ je o priči ispripovijedanoj iz perspektive dvanaestogodišnje djevojčice Jarke, koja živi s mladom i nezrelom samohranom majkom Lucijom te emocionalno hladnom bakom Irenom, u okruženju u kojem nema „nikakve duboke naklonosti, suzvučja ni razumijevanja... naznake intimnosti, bliskosti“. Emocionalno zanemarena i prepuštena samoj sebi usred društvenog vakuuma okruženog džunglom postkomunističkih betonskih zdanja u jednoj od četvrti grada Bratislave, Jarka provodi dane sanjareći o mjestu na kojem će se osjećati sigurno: o malenom vrtu s kućicom koje je izgradio njezin djed u predgrađu okruženom zelenilom, svome brodu u mirnoj luci…

Inspirirana stvarnim događajem, Kompaníková je napisala iznimnu priču koju zbog društveno-kritičke komponente i mnoštva važnih pitanja koje otvara (ponajprije onih o odnosu djece i roditelja u suvremenom društvu), mnogi smatraju prijelomnim djelom suvremene slovačke književnosti…

O autorici:

Monika Kompaníková (1979., Považská Bystrica) jedna je od najvažnijih suvremenih slovačkih književnica. Završila je studij slikarstva na Likovnoj akademiju u Bratislavi, a od 2001. aktivno se bavi pisanjem objavljujući priče u slovačkim književnim zbornicima i časopisima. Godine 2002. objavila je svoju prvu zbirku kratkih priča Mjesto za samoću (Miesto pre samotu), za koju je dobila Nagradu Ivan Krasko za književni prvijenac godine. Svojom sljedećom zbirkom priča Bijela mjesta (Biele miesta, 2006.) ušla je u finale najvažnije slovačke književne nagrade Anasoft litera.

Godine 2010. izašao je njezin hvaljeni romaneskni prvijenac Peti brod (Piata loď), za koji je 2011. osvojila prestižno priznanje Anasoft litera i koji je u međuvremenu preveden na nekoliko stranih jezika. Slovačka redateljica Iveta Grófová snimila je prema romanu istoimeni film u slovačko-češko-mađarskoj koprodukciji (Piata loď / She Is a Harbour, 2016.).

Monika Kompaníková objavila je i ilustriranu knjigu za djecu, Dubokomorske bajke (Hlbokomorské rozprávky, 2013.).

Njezina djela prevedena su na njemački, arapski, poljski, turski, rumunjski, mađarski, bugarski, srpski i hrvatski jezik.

O prevoditeljici:

Maria Vuksanović Kursar rođena je 1973. u Bratislavi, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala slovakistiku i galicistiku. Viša je lektorica slovačkoga jezika na Katedri za slovački jezik i književnost pri Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i održava nastavu iz slovačkih prijevodnih vježbi i književno-kulturoloških kolegija. Upisala je poslijediplomski doktorski studij književnosti u Zagrebu, usavršavala se na sveučilištu u Bratislavi. Područja njezina interesa su slovačka književnost 20. stoljeća, translatologija, hrvatsko-slovačke kulturne veze. Sa slovačkoga jezika prevodi od 1993., osim brojnih stručnih i znanstvenih tekstova (s područja prava, povijesti, politike itd.) na hrvatski je jezik prevela i više slovačkih književnih djela (romana i kraće proze). Suautorica je prvoga slovačko-hrvatskoga / hrvatsko-slovačkoga rječnika s gramatikom.


Tõnu Õnnepalu: Pogranični teritorij

Tõnu Õnnepalu (1962.) zasluženo drži titulu jednog od najcjenjenijih i najznačajnijih suvremenih estonskih autora. Svoj romaneskni prvijenac Pogranični teritorij (Piiririik) objavio je 1993. godine, pod pseudonimom Emil Tode, izazvavši njime pravu književnu senzaciju u toj maloj baltičkoj zemlji. U međuvremenu je preveden na 15 stranih jezika te je do danas ostao najprevođenije djelo estonske književnosti nakon osamostaljenja.

Ispripovijedan u obliku niza pisama upućenih osobi koja je imenovana kao Angelo, ovaj roman iznosi potresnu ispovijest mladog čovjeka koji je napustio svoju domovinu, zemlju smještenu na istoku Europe, gdje „nižu se siromašne i mračne Države što nemoćno oplakuju vlastitu neostvarenu Povijest“, kako bi pronašao sreću „na Zapadu“, odnosno u Parizu. No tamo se njegove iluzije uskoro rasplinjuju, jer „sve su se zemlje pretvorile u avetinjske pustinje ruševina kojima stada nomada tumaraju od jednog središta interesa do drugog“, a intimna ispovijest o razočarenju postupno prelazi u priču o potrazi za vlastitim identitetom, ali i ispovijed o počinjenom zločinu. Radnja ovog višeslojnog, majstorski napisanog romana, koji krase naglašena poetičnost i atmosferičnost, zalazi tako u teško opipljiv, „pogranični teritorij“ stvarnosti i privida, čime značenje ovog pojma nadilazi prvotan semantički okvir jedne konkretne geopolitičke kategorije.

O autoru:

Tõnu Õnnepalu  (1962., Talin) jedan je od najcjenjenijih i najpoznatijih suvremenih estonskih autora, koji je velik dio svoga opusa objavio pod dva pseudonima, Emil Tode i Anton Nigov. Javio se najprije kao pjesnik, sa zbirkom pjesama Joeäärne maja (Kuća pokraj rijeke, 1985.), nakon čega je objavio još nekoliko zapaženih zbirki, Ithaka (Itaka, 1988.) i Sel maal (U ovoj zemlji, 1990.).

Godine 1993., pod pseudonimom Emil Tode, objavio je svoj prvi roman, Pogranični teritorij (Piiririik), koji mu je priskrbio najprestižnije regionalno književno priznanje, „Nagradu Baltičke skupštine za najbolje književno djelo“, kao i „Nagradu estonskog Kulturnog fonda“, odnosno najvažniju estonsku književnu nagradu. Upravo zahvaljujući tom romanu, koji je u međuvremenu preveden na 15 stranih jezika, Tõnu Õnnepalu do danas je zadržao titulu najprevođenijeg estonskog autora nakon osamostaljenja. Pod istim je pseudonimom Õnnepalu objavio još nekoliko romana: Hind (Cijena, 1995.), Printsess (Princeza, 1997.) i Raadio (Radio, 2002.). Svoja dva zadnja romana, Paradiis (Raj, 2009.) i Mandala (Mandala, 2012.), objavio je potpisavši se pravim imenom.

Osim spomenutih zbirki pjesama, objavio ih je još nekoliko: Moot (Mjera, 1996.), Enne heinaaega ja hiljem (Prije i poslije vremena sijena, 2005.), Kevad ja suvi ja (Proljeće i ljeto i, 2009.) i Kuidas on elada (Kako je to živjeti, 2012.).

Prevodio je na estonski djela Alberta Camusa, Francoisa Mauriaca, Charlesa Baudelairea i Marcela Prousta, a 2006. izabran je za najboljeg estonskog autora od osamostaljenja Republike Estonije.

O prevoditeljici:

Ivana Šojat (1971., Osijek) već petnaest godina bavi se književnim prevođenjem s francuskog i engleskog jezika; dosad je prevela više od pedeset naslova za prestižne hrvatske nakladnike. Kao pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka, iza sebe ima dvanaest ukoričenih naslova: četiri zbirke poezije, zbirku eseja, tri zbirke novela te četiri romana (Šamšiel, Unterstadt, Ničiji sinovi i Jom Kipur). Godine 2010. njezin roman Unterstadt ovjenčan je čak četirima književnim nagradama, a 2012. roman je dramatiziran i premijerno izveden u HNK u Osijeku u režiji Zlatka Svibena. Poput romana, i predstava je 2013. ovjenčana svim važnijim hrvatskim kazališnim nagradama.

Osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK u Osijeku, gdje već pet godina obnaša dužnost urednice kazališnih izdanja.

Kao dramaturginja, Ivana je dramatizirala Kozarčevu pripovijetku Tena, a njezina dramatizacija s naslovom „Lipa si, Teno!“ , u režiji Roberta Raponje, premijerno je izvedena 2. p


Riikka Pulkkinen: Istina

Snažna, vješto i elegantno ispripovijedana obiteljska priča finske književne zvijezde

Mi smo satkani od snova, a snovi su satkani od nas.

Isprepleteni sa snom činimo sebe stvarnima.

Roman Istina (Totta, 2010.) mlade finske književnice Riikke Pulkkinen (1980.), osim u Finskoj, gdje je ušao u finale najprestižnije finske književne nagrade (Finlandia), postigao je i velik međunarodni uspjeh (preveden je na 17 jezika). Kritičari diljem svijeta osobito su pohvalili njezin psihološki precizan i poetičan stil, duboku karakterizaciju likova te odmak od melodramatičnosti.

Istina je snažna, vješto i elegantno ispripovijedana obiteljska priča, s dubokim i zaokruženim karakterizacijama likova, kroz koju autorica nastoji sažeti složene osjećaje, sjećanja i traume triju generacija.

Elsa, poznata psihologinja i snažna osoba koja je uvijek držala obitelj na okupu, umire od raka, a njezin suprug Martti, cijenjeni finski slikar, i kći Eleonoora, ambiciozna kirurginja, pokušavaju se pomiriti s tom činjenicom dok ih tuga emocionalno lomi. Unatoč vrlo lošem zdravstvenom stanju, Elsa je odlučila svoje posljednje dane provesti na obiteljskom imanju radije nego u bolnici, dok brigu o njoj preuzima unuka Anna, Eleonoorina kći. Ona pak sa sobom nosi breme emocionalnih odnosa sa svojim dečkom Matiasom te joj boravak uz Elsu i Marttija služi kao neka vrsta rasterećenja.

Uskoro, sasvim slučajno, Anna saznaje za priču o Eevi, obiteljskoj dadilji o kojoj su baka i djed.

O autorici:

Riikka Pulkkinen (1980., Tampere) studirala je književnost i filozofiju na Sveučilištu u Helsinkiju. Svoj književni prvijenac, roman Granica (Raja), objavila je 2006. godine. Knjiga je postigla iznimno velik uspjeh u Finskoj: bila je najprodavanija debitantska knjiga 2006. i dobila je čak dva ugledna finska književna priznanja: nagradu Kaarle i nagradu Laila Hirvisaari, a prema njoj je snimljena i uspješna finska mini TV serija. Prevedena je na devet jezika.

Njezin drugi roman, Istina (Totta, 2010.), postigao je još veći međunarodni uspjeh, osiguravši joj mjesto među najvažnijim suvremenim finskim piscima. Knjiga je prevedena na čak 17 jezika, među ostalim i na hrvatski.

Treći roman, Stranac (Vieras), objavila je 2012. godine.

O prevoditelju:

Boris Vidović rođen je 1961. u Zagrebu, a već gotovo polovicu svog životnog vijeka proveo je u Finskoj. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je magistrirao književnost na Sveučilištu u Helsinkiju. Prevodio je s engleskoga i talijanskoga, a trenutačno prevodi uglavnom s finskoga. Među njegovim važnijim prijevodima u posljednjih desetak godina jesu sljedeći: Arto Paasilinna, Dražesno kolektivno samoubojstvo (Hurmaava joukkoitsemurha, 2007.), Kari Hotakainen, Srčani udari (Sydänkohtauksia, 2008.), Sofi Oksanen, Čišćenje (Puhdistus, 2011.), Kari Hotakainen, Riječ božja (Jumalan sana, 2014.), Sofi Oksanen, Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat, 2015.), Pasi Ilmari Jääskeläinen, Lumikko ja yhdeksän muuta (roman, Agora, Zrenjanin, Srbija, u tisku).


Sjón: Plava lisica

Islandski bard koji isprepliće mit i postmodernističku zaigranost.

Ali što je više prilazio svome cilju, sve je manje u njemu bio čovjek,

 a sve više životinja.

Godina je 1883. U pozadini radnje surov je islandski krajolik. Pratimo svećenika Baldura Skuggasona u lovu na misterioznu plavu lisicu. Potom ulazimo u svijet botaničara Friðrika Friðjónssona i njegove štićenice Abbe, rođene s Downovim sindromom. Do kraja ovog kratkog, očaravajućeg romana, priča povezuje sudbine likova u čijim se životima sve preokreće.

Plava lisica savršen je uvod u jedan literarni talent najviše klase: Sjón, danas jedan od najpoznatijih i najprevođenijih islandskih književnika, za ovaj roman nagrađen je prestižnom Književnom nagradom Nordijskog vijeća, a roman je preveden na više od trideset jezika.

Oslanjajući se na tradiciju islandskih narodnih priča koju dekonstruira, na mit, moć nadnaravnog, Sjón stvara moderan i drugačiji tekst koji savršeno korespondira s našim vremenom i svim njegovim izopačenostima. Čitati Sjóna neobično je iskustvo: roman je tren hladan, tren dirljiv i liričan; priča izrezana iz islandske prošlosti, pejzaža i kulture, a opet svevremena i suvremena.

Poetičan Sjónov jezik jednostavan je, čak bolan, ali i pun suptilnosti, humora, skrivenih značenja i sjajnih intelektualnih bljeskova; uvlači nas u svoju magiju.

Ovo je jedan od onih tekstova koji otvaraju mnoga pitanja: jer stvari često nisu onakve kakvima se čine, pa i lisice katkad nisu tek životinje. A ljudi katkad i nisu ljudi.

Knjiga koju želimo čitati ponovno i ponovno.

O autoru:

Sjón (Sigurjón Birgir Sigurðsson) rođen je u Reykjaviku 1962. Jedan je od osnivača Meduze, grupe neonadrealista koja je imala veliki utjecaj na umjetnički život Reykjavika. Objavio je sedam romana i devet zbirki poezije, a istaknuo se i kao autor drama, libreta i knjiga za djecu. Djela su mu prevedena na trideset i pet jezika.

Za svoj peti roman Plava lisica 2005. osvojio je Književnu nagradu Nordijskog vijeća, najviše priznanje koje se dodjeljuje piscima nordijskih zemalja, a knjiga je objavljena u 33 zemlje. Velik međunarodni uspjeh i pohvale kritike doživjeli su i njegovi romani Argóarflísin (Muza koja šapće, 2005.) i Rökkurbysnir (Iz usta kita, 2008.), a posljednji roman Mánasteinn (Mjesečev kamen - dječak koji nikad nije bio, 2013.) osvojio je sve najvažnije književne nagrade na Islandu.

Sjón je aktivan sudionik islandske likovne i glazbene scene. Autor je teksta mnogih pjesama islandske pjevačice Björk, a za stihove pjesme iz filma „Ples u tami“ Larsa von Triera nominiran je za Oscara.

O prevoditeljici:

Tatjana Latinović rođena je 1967. u Osijeku. Diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i islandski jezik na Sveučilištu u Reykjaviku. Živi u Reykjaviku od 1994. godine. Prevodi s islandskoga jezika. Jedna je od osnivačica grupe žena strankinja na Islandu, danas jednog od politički najaktivnijih udruženja stranaca u zemlji, i angažirana je u području rodne jednakosti i prava manjina.

Prijevodi s islandskoga: Sjón – Ptičje mleko (Geopoetika, Beograd 2005.), Arnaldur Indriðason – Močvara (Booka, Beograd 2013.), Arnaldur Indriðason – Grobna tišina (Booka, Beograd 2014.), Sigurbjörg Þrastardóttir – Polarni Cirkus (Goranovo proljeće, Versopolis 2015.)


Vrisak Cinema:

Emil Andreev: Staklena rijeka

„Život je samo ovdje i sada, ostalo je staklena rijeka.“

 

Emil Andreev jedno je od najvećih imena suvremene bugarske književnosti. Autor je nekoliko zbirki kratkih priča, romana i drama. Njegov romaneskni prvijenac Staklena rijeka (2004.) dobitnik je nagrade Zaklade Vik za najbolji bugarski roman godine, kao i nagrade čitatelja u istoj kategoriji, te je još uvijek jedan od najprodavanijih romana u Bugarskoj.

Što se krije iza slova N i D uklesanih u temelje pravoslavne crkve u napuštenom bugarskom selu Gradište? Tko su i što predstavljaju kamene figure zagonetnih čovječuljaka na njezinim vanjskim zidovima i čiji duh u njoj još uvijek lebdi?

S tim će se pitanjima susresti mlada Francuskinja, diplomantica povijesti religija na Pariškom sveučilištu, Helene Thibault, nakon što stigne u Bugarsku kako bi istraživala tragove kasnog bogumilstva. Ondje Helene susreće grupu bugarskih studenata koji restauriraju crkvu pod vodstvom iskusnog profesora Stefana Metodijeva. Nakon što se smjestila u kuću bake Monke, gdje živi i mlada umjetnica Marica, Helene upoznaje zagonetnog Viktora Markova, „pisca s mnogo iskustva i bogatom općom kulturom“. Istodobno, u selu se počinju zbivati neobične stvari koje ih sve zajedno uvlače u nepredvidljiv niz događaja koji oduzima dah. Snovi i legende oko stare pravoslavne crkve spajaju se u jedno užasavajuće dvodnevno putovanje zemaljskim paklom ljubavi i strasti.

“U bugarskoj književnosti ne postoji mnogo romana koje navečer uzimaš i ne ispuštaš ih dok ih ne pročitaš! Staklena rijeka jedan je od njih. Emil Andreev pripovijeda majstorski i gradi estetiku užasa, napetosti i zagonetke. Roman je avanturistički i gotički – i jako bugarski.”

dr. Galja Simeonova-Konah,

Jagiellonsko sveučilište u Krakovu, Poljska

O autoru:

Emil Andreev rođen je 1. rujna 1956. u podunavskom gradu Lomu u Bugarskoj. Završio je anglistiku na Sveučilištu „Sv. Kiril i Metodij“ u Velikom Trnovu i specijalizirao novinarstvo na Sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski u Sofiji“.

Radio je kao učitelj, novinar, profesor i prevoditelj. Bio je glavni urednik „Lomskog vestnika“ i financijski direktor nacionalnog tjednika za humor i satiru „Stršel“. Predavao je engleski jezik na Bogoslovnom fakultetu Sofijskog sveučilišta „Sv. Kliment Ohridski“. Od 2001. bavi se isključivo pisanjem.

Autor je zbirki priča Lomske priče (Ломски разкази, 1996.), Kasna secesija (Късен сецесион, 1998.), Otok pijanaca (Островът на пияниците, 1999.), Bobi Blaženi i Drugi Amerikanac (Боби Блажения и Другия американец, 2015.) i romana Staklena rijeka (Стъклената река, 2004.), Prokletstvo žabe (Проклятието на жабата, 2006.) i Ludi Luka (Лудият Лука, 2010.). Njegov dramski tekst Ubiti premijera (Да убиеш премиер, 2004.) još uvijek se izvodi na bugarskoj kazališnoj sceni. Autor je i koautor nekoliko scenarija i ideja za filmove i serije.

Andreev je dobitnik nagrade Zaklade Vik za Staklenu rijeku kao roman godine (2005.) i nacionalne nagrade Helikon (2007.) za roman Prokletstvo žabe, a prema romanu Staklena rijeka snimljen je i uspješan bugarski film 2010. godine.

Njegova djela prevedena su na engleski, poljski, rumunjski, slovački i srpski jezik. Roman Staklena rijeka njegova je prva knjiga prevedena na hrvatski jezik.

O prevoditeljici:

Ana Vasung rođena je 1982. u Zagrebu. Diplomirala je studij slavistike i studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2008. zaposlena je kao asistentica na Katedri za bugarski jezik i književnost pri Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti. Sudjeluje u nastavi bugarskoga jezika i kulture na preddiplomskom studiju te prevođenja i frazeologije južnoslavenskih jezika na diplomskom studiju.  Usavršavala se na sveučilištima u Bugarskoj, u Sofiji 2008. godine i u Plovdivu 2013. godine.

Prevodi s bugarskog i makedonskog jezika. 


Dimitri Verhulst: Nažalosnost stvari

Kontroverzni roman najvećeg talenta flamanske književnosti

Sramili smo se svog pijanog pjevanja, svog prostačkog jezika, svojih bljuvotina i sve češćih posjeta policajaca i ovršitelja. Sramili smo se, ali nismo činili ništa da se promijenimo.

Roman Nažalosnost stvari (De helaasheid der dingen, 2006.) jednog od najvažnijih suvremenih belgijskih autora Dimitrija Verhulsta (1972.) do danas je preveden na više od dvadeset jezika, te je autoru priuštio titulu „najvećeg talenta flamanske književnosti“. Prema romanu je 2009. snimljen iznimno uspješan istoimeni film, koji je bio belgijski kandidat za nagradu Oscar.

Riječ je o poluautobiografskom djelu, ispripovijedanom iz perspektive trinaestogodišnjaka (poslije odrasla čovjeka), od milja zvanog Dimitrić, koji odrasta u disfunkcionalnoj obitelji, živeći u kući svoje bake Marije s ocem alkoholičarom Pijem i trojicom stričeva, Mrgom, Letvom i Hermanom: a svima njima zajedničko je da su „upropastili svoje ljubavne veze i vratili su se mami“, Dimitrijevoj baki.

Sada pak sav svoj stečeni novac, što od poslova koje povremeno obavljaju što od socijalne pomoći, nemilosrdno troše opijajući se do besvijesti po lokalnim birtijama. Ništa neuobičajeno za družinu koja smatra da je doživjeti šezdesetu „vrhunac malograđanštine“. Samo je Dimitrijev otac imao stalan posao, na pošti, „ali i on je raznoraznim birtašima znao biti dužan čak po nekoliko mjesečnih plaća“.

Svojim iskrenim i neuvijenim stilom, prožetim surovim humorom i sarkazmom, ali i određenom dozom suosjećanja prema svojim likovima, autor nas s lakoćom uvodi u svijet bez srama i lijepih manira, u svijet otuđenja i socijalne deprivacije…

O autoru:

Dimitri Verhulst (1972.) zasigurno je jedan od najvažnijih suvremenih autora koji pišu na flamanskom jeziku, a čija su djela prevedena na više od dvadeset jezika. Njegov stil pisanja karakteriziraju naglašen sarkazam, humor, ali i suosjećajnost.

Debitirao je 1999. zbirkom kratkih priča Susjedna soba (De kamer hiernaast) koja je ušla u finale prestižne nizozemske književne nagrade Libris. Nakon toga napisao je romane Ništa, nitko i prilično tiho (Niets, niemand en redelijk stil, 2001.) i Golmanova dosada (De verveling van de keeper, 2002.), no tek je romanom Problemski hotel (Problemski hotel, 2003.), prevedenim na petnaest jezika, među ostalim i na hrvatski, privukao zamjetnu međunarodnu pozornost.

Još veći književni uspjeh ostvario je svojim sljedećim romanom Nažalosnost stvari (De helaasheid der dingen, 2006.), prema kojem je 2009. snimljen i iznimno uspješan istoimeni film, ujedno belgijski kandidat za nagradu Oscar. Godine 2006. objavio je i roman Gospođa Verona silazi s brežuljka (Mevrouw Verona daalt de heuvel af), a za roman Prokleti dani na prokletoj kugli (Godverdomse dagen op een godverdomse bol, 2008.) dobio je prestižnu nizozemsku književnu nagradu Libris. Nakon toga napisao je još nekoliko romana, među kojima je najpoznatiji Kristov ulazak u Brussel (De intrede van Christus in Brussel, 2011.).

Verhulst redovito objavljuje svoje radove i članke u nekoliko belgijskih i nizozemskih književnih časopisa.

O prevoditelju:

Radovan Lučić rođen je 1963. u Zagrebu. Kao dvadesetdvogodišnji mladić napušta domovinu te odlazi okušati sreću u Nizozemskoj. Godine 1995. magistrirao je slavistiku na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz redovite prevodilačke aktivnosti bavi se primijenjenom lingvistikom, ponajprije leksikografijom. Autor je Hrvatsko-nizozemskog rječnika (Pegasus, Amsterdam, 2013.; Dominović, Zagreb, 2014.). Preveo je djela nizozemskih autora Willema Frederika Hermansa, Ceesa Nootebooma, Annie M. G. Schmidt, Geerta Maka, Douwea Draaisme, Guida Snela, Rozalie Hirs i drugih.

Radi kao docent hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz brojne prijevode, objavljuje radove s područja leksikografije i standardologije, a u slobodno vrijeme svira bubnjeve.

Možda će vas zanimati

×
Prijava
Izgubljena lozinka
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.