Tomislav Perko, putopisac iz Zagreba, nedavno se vratio s putovanja oko svijeta, koje je nazvao – 1000 dana ljeta. Obišao je pet kontinenata, i to s budžetom od svega par eura na dan. Stopirao je, spavao u domovima nepoznatih ljudi, svirao gitaru na ulici, radio neobične poslove, volontirao, pa čak i preplovio Indijski ocean u 13-metarskoj jedrilici. Družio se s policijom na granici Irana i Pakistana, meditirao u budističkom samostanu na Tajlandu, završio u hipi selu u Australiji, posjetio najljepši otok na svijetu, živio s Maasai ratnicima u Africi, pronalazio smisao života u društvu šamana u džunglama Amazone.

Naposljetku, u jednom ribarskom selu u Ekvadoru, bacio se na pisanje knjige o svom putovanju. Oko stote stranice, uvidio je da se toliko toga ima za reći i o životu koji je svemu tome prethodio: kako je siguran posao zamijenio nesigurnošću ceste, kako su izgledali njegovi prvi putni koraci, kako su reagirali prijatelji i obitelj, kako je došao do ideje da krene na put oko svijeta te kako je sve to realizirao.

Odgovore na ta pitanja dao je u svom književnom prvijencu – 1000 dana proljeća. Pisao sam o studentskim danima, o vremenu kad sam imao cijenjeni i odlično plaćeni posao brokera, o naizgled bezizlaznim financijskim problemima, o preokretanju života naopačke, o prvim upućivanjima na cestu s ruksakom na leđima, te o pronalaženju puta kojeg ću slijediti idućih godina – putujući. Pisao sam o autostopu po nebrojenim državama, spavanju u domovima neznanaca, kampiranju pored ceste, hranjenju po supermarketima i ispijanjima pivi na klupicama, volontiranju, brojnim anegdotama koje su me zadesile na putu, prirodnim ljepotama koje su me ostavljale bez daha, i o predivnim ljudima koje sam susretao usput. Pisao sam o ljubavi