Odakov kritički diskurs utemeljen je u vrijednostima moderne, onakve kakvu je poznajemo iz prakse tzv. ´zagrebačke škole´ ili iz prenesenih spoznaja o djelima svjetski priznatih pojedinaca i škola. Iz te se perspektive razmatraju i promjene koje su nastale pojavom postmoderne arhitekture.

U ovoj su knjizi sakupljeni gotovo svi članci objavljeni u prvom redu u časopisima ´Arhitektura´ i ´Čovjek i prostor´, a manjim dijelom u drugim stručnim publikacijama. Članci su složeni prema kronološkom redu u tri skupine po desetljetnoj raspodjeli. Tekstovi su mogli biti grupirani i prema vrstama (ogledi, kritike, prikazi, osvrti, sjećanja i intervjui itd.), ali je prevagnuo kronološki niz jer se pokazalo da se iz takvog poretka bolje mogu pratiti mijene djela i događaja koje su, promatrane unatrag, znale biti itekako dramatične.

Odakov kritički diskurs utemeljen je u vrijednostima moderne, onakve kakvu je poznajemo iz prakse tzv. ´zagrebačke škole´ ili iz prenesenih spoznaja o djelima svjetski priznatih pojedinaca i škola. Iz te se perspektive razmatraju i promjene koje su nastale pojavom postmoderne arhitekture.

Odakovi tekstovi reflektiraju domaću arhitektonsku praksu koja se s određenim vremenskim odmakom priklonila nastalim promjenama. Međutim, ti tekstovi nisu automatski i zagovornici tih promjena. Premda i sam sudionik iste prakse, Odak promatra izmijenjeno stanje s opreznom kritičnošću nastojeći da u tim novinama otkrije što je suštinsko u novoj arhitekturi, ono što je bit svake arhitekture. Studije, kritike i prikazi jasno svjedoče o neukorijenjenosti postmodernizama u našoj tradiciji, kako u domeni filozofije tako i u arhitektonskim postulatima koji su oduvijek bili prihvaćani bez vlastitih teorijskih doprinosa. Stoga je razumljiva suzdržanost kojom Odak opisuje zbivanja iz osamdesetih i s početka devedesetih kao i njegovi diskretni pogledi koji se okreću bližim susjedima gdje je nova praksa imala više smisla s više argumenata (Italija, Slovenija, Austrija, Njemačka). Ovi su tekstovi, čini se, jedina ozbiljna svjedočanstva o vremenu koje su svi jedva dočekali zaboraviti.

S visoko postavljenim načelima i jasnim kriterijima Odak se s lakoćom nosi s ogromnim korpusom arhitektonske prakse iz tri desetljeća. Kao rijetko koji kritičar arhitekture on bez predrasuda ukazuje na negativne strane djela i ideja bilo kojeg autora, ne obazirući se na njegov stručni status i ugled, vodeći računa samo o suštinskom u arhitekturi, njezinim neprolaznim vrijednostima. (urednička bilješka Vladimira Mattionija)

Tomislav Odak (1941.-2009.) objavljivao je tekstove u arhitektonskoj publicistici od početka 1980-tih godina. Član redakcije časopisa ´Čovjek i prostor´ postao je 1984., a urednik ´Arhitekture´ 1990. godine. Gotovo tri desetljeća redovito je objavljivao članke, studije i kritike što ga je promoviralo u zapaženog kroničara razdoblja koje je bilo opterećeno velikim