Jedan od najuglednijih suvremenih britanskih pisaca, Hanif Kureishi, odavno je navikao svoju čitateljsku publiku da odrasta skupa s njim dok iz knjige u knjigu prati njegove junake koji iz mladosti prelaze u srednju dob, uvijek u povijesnom i društvenom okruženju što ga Kureishi nepogrešivo iscrtava kao poprište na kojem se odvijaju životi i sudbine ne samo njegovih junaka nego i suvremenika uopće.

U knjizi Dok mu osluškujem srce Kureishi čini nešto novo. Sam je dosegao dob od pedeset godina, shvaća da je trenutak da zastane i promotri tko je, odakle i od koga potječe i da na izuzetan literaran način obavi važan razgovor sa svojim ocem u trenutku kad obojica imaju pedeset godina. Možda je to i jedini izrazito literarni potez što ga je Kureishi izveo u svojoj zadnjoj knjizi, divna konstrukcija koja se nikada u životu ne može ostvariti, a sve ostalo izvanredan je tok teksta koji je istodobno i autobiografija i biografija, niz suptilnih opservacija o vremenu i prostoru Velike Britanije i Pakistana iz koje potječu Kureishijevi, a potom o onome što je Kureishiju najvažnije – o književnosti s nizom malih eseja o Čehovu (njegovu trajnom uzoru), Kunderi, Philiphu Rothu…

Hanif Kureishi je u nas izuzetno cijenjen i čitan pisac koji i svojom osobnom biografijom i svojom literaturom ispisuje napredovanje i frustracije svijeta u kojem napredak i zaostalost, kulturna i životna neprilagođenost i snalaženje nužno prolaze kroz mnoge obrate kad je oko njih svijet pun rasnih, klasnih i običajnih razlika.

Tvrdim da je ovo najbolje Kureishijevo djelo, kad se uzmu u obzir svi mediji u kojima je radio. Ovo je iznimno dirljiva i do boli iskrena knjiga.
Guardian