Europska unija nije obavezala sve svoje članice da moraju ući u sustav eura jer se znalo da neke zemlje zbog svojih ekonomskih problema neće biti smjesta sposobne prihvatiti zajedničku valutu, a neke euro – na primjer, Velika Britanija – nisu od početka željele. Tako je samit Europske unije te godine identificirao koje su zemlje ispunile kriterije za ulazak u euro. Na početku bilo ih je 14 i bile su pozvane oformiti Izvršni odbor Europske centralne banke. Taj je izvršni odbor predložio potom šefovima zemalja hodogram kada bi se točno nova valuta počela uvoditi. Početkom 1999. godine određeni su odnosi među valutama, način na koji će se one konvertirati u euro. Euro je uveden u upotrebu 1. siječnja 2002. godine.

Sljedećih godina još je pet zemalja članica EU-a prihvatilo euro, tako da ga danas koristi 19 od 28 zemalja Europske unije. Uz to, koriste ga četiri male europske zemlje koje nisu članice EU-a – Andora, Monako, San Marino i Vatikan, a vlastitom odlukom uveli su ga kao svoju valutu Crna Gora i Kosovo. Danas 337 milijuna Europljana koristi euro.

Kada se euro uvodio, u cijeloj Europskoj uniji raslo je pozitivno raspoloženje prema tome. Oni koji su zagovarali euro ukazivali su na brojne prednosti zajedničke valute kada su u pitanju stabilnost zajedničkog tržišta, lakoća transakcija i poslovanja, a osobito će – tvrdili su – važno u svemu biti povjerenje koje će uživati tako stabilna i široko prihvaćena valuta i to u svim zemljama koje će s njom poslovati, bile one unutar Europske unije ili izvan nje. Situacija će biti mnogo povoljnija i za potrošača, koji će imati mnogo manje troškova pri kupnji stvari u drugim zemljama, što će potaknuti opću trgovinu. Zajednička valuta smanjit će kamate.
No smjesta su se pojavili i skeptici koji su tvrdili da će zajednička valuta donijeti i mnogo problema, i to stoga što su ekonomije zemalja članica vrlo različite, pa sve neće moći podjednako dobro funkcionirati na tako velikom financijskom tržištu. U SAD-u veliko tržište funkcionira jer je radna snaga jako mobilna, što u Europi neće biti slučaj već zbog jezičnih problema, pa se radnici iz jedne zemlje neće lako seliti u drugu bude li to zahtijevalo tržište kapitala i radne snage. Oni su ukazivali i na druge probleme koji će nastati ako pojedine vlade ne budu mogle samostalno ekonomski intervenirati u svojim privredama u trenucima krize, osobito bude li ciklus ekonomskih kretanja u pojedinoj zemlji različit od ciklusa u većini drugih. Bit će mnogo i nepredvidivih problema jer je riječ o dosad nezabilježenom eksperimentu s jako velikom monetarnom unijom kakve nije bilo u modernoj povijesti.

Godine 2008. izbila je velika svjetska ekonomska i financijska kriza koja je pokazala da su skeptici imali pravo kada su tvrdili da će s eurom biti mnogo problema. Nakon izbijanja te krize javili su se i drugi kritičari eura, ponajviše u SAD-u.

Američki ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz već niz godina oštar je kritičar zajedničke europske valute eura, posebno načina na koji je ta valuta uvedena te načina na koji se europski političari odnose prema njoj. O tome je često pisao i govorio, a sada je svoja razmišljanja o tome što je glavni problem eura skupio u knjizi koja je izazvala veliku pozornost stručne, ali i šire javnosti. Stiglitz smatra da euro na sadašnji način ne može funkcionirati te da može uništiti Europsku uniju.
Po njegovu mišljenju jedna od najvećih snaga Europe jest njezina raznolikost, ali to predstavlja veliki problem za euro jer ta raznolikost traži da se valuta u raznim dijelovima Europe ponaša različito, već prema lokalnim potrebama. No kod zajedničke valute kamatne stope moraju svugdje biti jednake, a to znači da pojedine države ne mogu te stope mijenjati prema potrebama svojih ekonomija. Zbog toga je nužno imati institucije koje će svojim djelovanjem pomoći državama kojima zajednička politika eura ne odgovara, a Europa je uvela euro, iako istodobno nije formirala te institucije.

Kriza eura istodobno je i politička i ekonomska jer se te dvije stvari ne mogu odvojiti. Euro je uveden na temelju neoliberalnog shvaćanja da tržišta uvijek djeluju efikasno, a to je političko, a ne ekonomsko razmišljanje. Euro je uveden na brzinu, nepotrebno rano, jer nije bilo stvarne potrebe da se njime riješe neki ekonomski problemi. Uveden je zato što su europski vođe vjerovali da će euro potaknuti rast. No ti političari nisu imali snage – kada su uvodili euro – istodobno uvesti potrebni sustav integrirane fiskalne unije unutar koje će institucije eurozone rješavati krize što ih euro izaziva u pojedinim zemljama. Zbog nedostatka tih institucija euro stalno rađa krize. Za taj problem postoje samo dva rješenja: ili uvesti nove propise i institucije koje bi euro pretvorile u uistinu zajedničku valutu s jedinstvenom europskom politikom ili treba euro ukinuti.