Mali romani – Tahir Mujičić

Mali romani, knjiga priča svestranog i sveprisutnog knjiškog, filmskog i kazališnog čovjeka Tahira Mujičića, naslovom samo naizgled zavodi na krivi trag. Jer u njoj istovremeno opisana, rekreirana i prvi put stvorena, ispisana prošlost Zagreba romanesknog je zamaha: svaka priča sadrži zametak, sažetak neke veće, opsežnije storije, a sve one zajedno čine niz više ili manje uvezanih poglavlja o životu jedne generacije u Zagrebu druge polovine dvadesetog stoljeća i – ništa manje – portret i povijest tog grada samog.

A tu je generaciju presudno obilježio film: ove su priče također na neki način uhvaćene okom kamere – posve vjerno i snažnim objektivom stilizirano. Njihov je jezik autentičan, živ, brz, govorni; pršti slengom, dijalektima, profesionalnim žargonima i drugim jezicima. Životom drugih, koji je život naš.

 

O autoru

Tahir Mujičić rođen je 1947. godine na isti dan (21. 7.) kada i kolega mu Ernest Hemingway, u Vlaškoj 99, a preko puta kina Studio ili „Buhare“.

Vrtić, ili Kindergarten, s odlikom je završio kod Frau Borić disertacijom „O pojavi i ukazanju Miki Mausa i Disneyja“, na Trgu Republike s kino-platna prebačenog preko balkona DKH-a, na kojem su se 1945. ukazali drugovi Bakarić, Nazor i Stepinac.

Osnovnu školu, s istovjetnim uspjehom, okončao je u kinu „Studio“, te povremeno u kinima „Partizan“ i „Mosor“. Istaknuo se posebno u predmetima: talijanski neorealizam, skupljanje sličica filmskih glumaca u prvim jugoslavenskim kaugumama „Favorit“ iz Nerežišća na otoku Braču; skupljanju ficleka filmske vrpce, koje je kino operater „Buhare“ bacao dok je lijepio role filmova; rekordnom gledanju filma „Artisti i modeli“ (18 puta) te markiranju s nastave poradi gledanja pokusnih projekcija crtića „Zagreb filma“ u već spomenutoj „Buhari“. Nagradu mu je poslije završenog osmog razreda osobno uručio direktor škole drug Sudar.

Gimnaziju je pohađao također u rodnom gradu i to u „Zginematografovim“ kinima, od „Bratstva“ do „Zagreba“ (abecednim redom), te pridruženima off kinima, od „Augusta Cesarca“ pa sve do prigradskih bogu-iza-nogu kino-šupa. Pred samu maturu krenuo je u „Kinoteku“, gdje je i maturirao s odlikom na Eisensteinu, Griffithu, Murnauu, Vertovu…

Upisao je komparatistiku s teatrologijom i filmologijom, na kojoj su mu predavali dr. Zlatan Sremec, dobitnik jedinog hrvatskog „Oscara“, dr. Ante Peterlić, ali i demonstrator Tomislav Kurelec.

Filmski laboratorij, ili postdiplomski, bio mu je Kinoteka, ali sada ona s de Sicom, Fellinijem, Bergmanom, Kurosawom, Wilderom, Houstonom, Viscontijem, novim francuskim valom, novim čehoslovačkim filmom, njemačkim „probuđenim filmom“, Wajdom, Szabóm, itd. Sve to kombinirao je s gledanjem, redovitim i pomnim praćenjem ondašnjeg kazališta, gledališča, pozorišta, pa i teatra.

U isto to vrijeme počeo je s kolegama hergešovcima i navudrenin pajdašima Borisom Senkerom i Ninekom Škrabeom prvo diskutirati o žanrovskoj kinematografiji od vesterna, preko film-noirea, pa sve do filmskog mjuzikla. Kako su istovremeno i pisuckali zajedno, tako je nastao i prvi im zajednički projekt i kazališna predstava Svebor. (Danas bi to njihovo prvorođenče teoretičari filma strpali u prvi hrvatski „sword & socery, strip-fantasy-mjuzikl podžanr“!) Na taj kazališni način, film se prvi put na mala trešnjevačka vrata ušuljao u njegov budući, profesionalni život. Kao kazališni pisci sva trojica (dotada u kazalištu potpuno nepoznat primjer!?!) ušli su „filmskim stilom“ (poput filmskih scenarista, ili koscenarista, što je u filmu normalno) u hrvatsku dramsku književnost.

Odlaske u kino obustavio je nestankom filma kino-formata i taj je medij pratio jedino na TV-u, ako im je uzmanjkalo serija.

Paradoksalno je i suludo da je bio umjetnički direktor Zagreb Filma, te tako i član međunarodnih filmskih žirija (Zlin, Split). Bio je i koautor tri animirana filma te pet dokumentaraca.

Za čovjeka koji je raskrstio s filmom, medijem svoje mladosti, i previše. Smatra se produktom ili proizvodom filmsko-stripovske-vinil generacije.