Mijačika je pripovjedački majstor stvaranje nelagode i očuđenja, čuđenja nad samim sobom (a nad kim će drugim?), bizarnih harmsovskih slučajnosti i nepodudarnosti, paradoksalnih obrata, izjava i zaključaka, „nadahnutog izlaganja o mogućim nestašlucima kiše kao i o svim podmuklostima koje pružiti voda i njezine molekule“, koji su sve drugo od onoga što se očekuje i kakav bi poredak stvari trebao biti. Vrline i mane, zabune i zablude, nesporazumi s društvenim okolišem zapleti, pisani su kao zamjena za jednostavne oblike, kriju od čega i zbog čega su nastale, ili, naprotiv, dijalog kreće od vica, anegdote i narasta do mikrofikcije, kratke priče. Duhovito i groteskno, bizarno i gorko, ironično i nježno nižu se priče koje su doplovile s druge obale, pretvorene na gradski trg, slušane s pola uha i ispričane na neočekivanu mjestu, za čitatelja koji je mnogo toga čuo, dočuo, a sad se zatječe i snalazi na stranicama knjige pisane za njega, s mnoštvom poznatih i nepoznatih imena, referenci i književnih referenata.
Iz pogovora Miroslava Mićanovića – Svečani početak ili kako je moglo biti?

Nije to netko drugi – to smo mi. Tako bi se u jednoj rečenici mogla objasniti zbirka priča Ivice Mijačike, kad bi podlijegala uobičajenim objašnjenjima književnih formi. Ali ona se tome otima. Moguće je da se radi o pričama, ali mogle bi biti i humoreske, crtice, dnevnički zapisi ili priručnik za filozofiju svakodnevnice u kojem ništa ne pretendira biti objašnjeno, ali je baš zato kristalno jasno. Ovaj autor igra se motivima svakodnevnog života u književne svrhe, i u tome je posve autentičan jer nas neprestano iznenađuje temama i mjestima na kojima ih nalazi. Od seksualnog života u kokošinjcu do sahranjivanja aktovke, od mobilnog uređaja kao nadčovjeka do situacija koje ovise o raspoloženju i hirovima genetike, od materijalnog i nematerijalnog čekanja do brokule koja eliminira akustične efekte – sve to može postati priča kad je se Ivica Mijačika dohvati. Takvi su pripovjedači nekad ukućanima kratili duge zimske večeri uz vatru na ognjištu, a sad je jedan od njih osvanuo među nama i među koricama, da nas podsjeti da je i radost i najveća istina u malim stvarima koje smo od „velikih“ prestali primjećivati.
Marina Vujčić