Nakon trećesiječanjske rotacije vlasti 2000. Zvonimir Berković u formi epistola počinje svoj javnosavjetnički staž obračajući se stvarnim i simboličnim adresatima hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Rafiniranom, pomalo starinskom i uravnoteženom rečenicom, on se odvažio posredovati između estetskih načela vlastita svijeta, nikada ogoljenih od svojih etičkih parnjaka, i hrvatske političke klase, najčešće nagluhe za poeziju, Plutarha ili Haydna. Samo naoko uzaludan trud napor, naime, da protagonistima vlasti javno pošalje poruku o strukturnim ali i etičkim obavezama njena obnašanja demonstrira autorov upravo seriozan tip mišljenja, ali i depatetizirano moraliziranje i intelektualni aktivizam nimalo čest na domaćem kulturno-političkom nebu. Berkovićeva ambicija da dokraja istjera mak na konac s političarima koji šutke, bez uzvrata, “sudjeluju” u komunikaciji, rekreirajući više-manje vlastite samodostatnosti, svakako imponira i predstavlja vjerodostojnu društvenu kroniku druge polovice prošloga i prvih godina ovoga stoljeća, ako ne, pišući mrtvima i izvanvremenicima i alternativnu povijest Hrvata. Kako su potonji u stalnom radnom odnosu s onim svijetom, autorova metafizička korespondencija nimalo ih naravno ne obavezuje, ali ima itekakav značaj u vrednovanju suvremenosti koju je i takvim metaforičkim situiranjem moguće čitati kao izvedenicu potencijala prošlosti. Berković pritom, bez imalo mesijanskog kompleksa, opsesivno ali integralno čita hrvatsku prošlost, kako bi, valjda, utješio njezinu sadašnjost. Negdje između punokrvne književnosti i majstorske publicistike, negdje između književno-političkog eseja i kratke priće, on ispisuje svoju i našu Diletantiju dajući joj ime, podrijetlo i značenje. Kandidirajući pritom poneke od svojih nalaza kao, doima se, točno rješenje njene žilave i poćesto nerješive jednadžbe.