Islandski bard koji isprepliće mit i postmodernističku zaigranost                                                                   

 

“Ali što je više prilazio svome cilju, sve je manje u njemu bio čovjek, a sve više životinja.”

 

Godina je 1883. U pozadini radnje surov je islandski krajolik. Pratimo svećenika Baldura Skuggasona u lovu na misterioznu plavu lisicu. Potom ulazimo u svijet botaničara Friðrika Friðjónssona i njegove štićenice Abbe, rođene s Downovim sindromom. Do kraja ovog kratkog, očaravajućeg romana, priča povezuje sudbine likova u čijim se životima sve preokreće.

Plava lisica savršen je uvod u jedan literarni talent najviše klase: Sjón, danas jedan od najpoznatijih i najprevođenijih islandskih književnika, za ovaj roman nagrađen je prestižnom Književnom nagradom Nordijskog vijeća, a roman je preveden na više od trideset jezika.

Oslanjajući se na tradiciju islandskih narodnih priča koju dekonstruira, na mit, moć nadnaravnog, Sjón stvara moderan i drugačiji tekst koji savršeno korespondira s našim vremenom i svim njegovim izopačenostima. Čitati Sjóna neobično je iskustvo: roman je tren hladan, tren dirljiv i liričan; priča izrezana iz islandske prošlosti, pejzaža i kulture, a opet svevremena i suvremena.

Poetičan Sjónov jezik jednostavan je, čak bolan, ali i pun suptilnosti, humora, skrivenih značenja i sjajnih intelektualnih bljeskova; uvlači nas u svoju magiju.

Ovo je jedan od onih tekstova koji otvaraju mnoga pitanja: jer stvari često nisu onakve kakvima se čine, pa i lisice katkad nisu tek životinje. A ljudi katkad i nisu ljudi.

Knjiga koju želimo čitati ponovno i ponovno.

 

O autoru:

Sjón (Sigurjón Birgir Sigurðsson) rođen je u Reykjaviku 1962. Jedan je od osnivača Meduze, grupe neonadrealista koja je imala veliki utjecaj na umjetnički život Reykjavika. Objavio je sedam romana i devet zbirki poezije, a istaknuo se i kao autor drama, libreta i knjiga za djecu. Djela su mu prevedena na trideset i pet jezika.

Za svoj peti roman Plava lisica 2005. osvojio je Književnu nagradu Nordijskog vijeća, najviše priznanje koje se dodjeljuje piscima nordijskih zemalja, a knjiga je objavljena u 33 zemlje. Velik međunarodni uspjeh i pohvale kritike doživjeli su i njegovi romani Argóarflísin (Muza koja šapće, 2005.) i Rökkurbysnir (Iz usta kita, 2008.), a posljednji roman Mánasteinn (Mjesečev kamen – dječak koji nikad nije bio, 2013.) osvojio je sve najvažnije književne nagrade na Islandu.

Sjón je aktivan sudionik islandske likovne i glazbene scene. Autor je teksta mnogih pjesama islandske pjevačice Björk, a za stihove pjesme iz filma „Ples u tami“ Larsa von Triera nominiran je za Oscara.

 

O prevoditeljici:

Tatjana Latinović rođena je 1967. u Osijeku. Diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i islandski jezik na Sveučilištu u Reykjaviku. Živi u Reykjaviku od 1994. godine. Prevodi s islandskoga jezika. Jedna je od osnivačica grupe žena strankinja na Islandu, danas jednog od politički najaktivnijih udruženja stranaca u zemlji, i angažirana je u području rodne jednakosti i prava manjina.

Prijevodi s islandskoga: Sjón – Ptičje mleko (Geopoetika, Beograd 2005.), Arnaldur Indriðason – Močvara (Booka, Beograd 2013.), Arnaldur Indriðason – Grobna tišina (Booka, Beograd 2014.), Sigurbjörg Þrastardóttir – Polarni Cirkus (Goranovo proljeće, Versopolis 2015.)