San svakog azilanta je stići u Englesku iako su mnogi nestali u tom pokušaju. No, je li i to nestajanje oblik spašavanja? Ili se tek radi o odlasku kojeg više nitko ne primjećuje jer unutar ratova koje u ime domoljublja započinju oni najmanje domoljubni, ljudi odlaze iz svojih kuća i svojih života u neku daleku i tuđu ubožnicu živjeti ili umrijeti, državama je potpuno svejedno.

“Problemski hotel” priča je jednog fotografa koja opisuje život zatvorene zajednice azilanata pristiglih iz različitih nesreća, baš kao što su različite i njihove domovine. Rečenicama kao ka­menjem, Verhulst udara po društvu koje ne samo da proizvodi ove strašne priče, već i njihovim protagonistima priječi svaki pokušaj izlaska iz nevolje. Razočaranja i ponižavanja dio su svakodnevnice. Suosjećajući s azilantima, Verhuktu azil služi kao ogledalo ludila svijeta za kojeg većina onih koji su izvan azila misli kako ih neće dohvatiti.

“Ova knjiga vrlo vjerojatno nikad ne bi bila napisana da časopis Deus Ex Machina od mene nije zatražio da napišem nešto o azilantima. Da bih uronio u materiju proveo sam nekoliko dana u prihvatilištu za azilante u Arendonku, i bez te kupelji ne bih trebao, ne bih mogao niti bih se usudio započeti s ovom knjigom.

Bio je prosinac 2001. godine, i užasna studen, kad sam bio tamo. Napad na World Trade Center tornjeve u New Yorku još uvijek je dominirao naslovnicama novina, iz svih članaka očitovala se bojazan da bi se poredak svijeta mogao raspasti, a muslimani su se posvuda plašili da će biti pozvani na odgovor­nost. Dvadesetak ljudi je za vrijeme mog boravka izgubilo živote na moru, među kontejnerima, a mnogi su već stajali na pristaništima, spremni povećati tu brojku.

Nakon što je završena prva, gruba verzija manuskripta za ovu knjigu, otprilike sedam mjeseci kasnije, još nijedan od mnogih azilanata koji su služili kao model za Problemski hotel nije dobio pozitivno rješenje. Neki su se dragovoljno vratili u svoje domovine, određeni broj njih vraćen je silom, drugi su nestali bez traga ili žive u ilegal­nosti. Većina je još uvijek čekala na postupak, pismo.

Da bi se izbjegli nesporazumi osjećam se pozvanim izjaviti da je otprilike polovina ovih priča izmišljena, te da ni jedna jedina od njih ne sadržava laž.”

( D. V. )

Dimitri Verhulst u književnosti se pojavio 1999. godine zbirkom priča koja opisuje njegove godine odrastanja po domovima za siročad. Kasnije nastavlja pisati o životima s ruba, izbjeglicama u azilu, usamljenim i nesretnim ljudima, poput onih po kojima je imenovao jednu od svojih knjiga (“Nesretnici”, 2006.) Piše i drame i poeziju.