“Iskreno, ne mogu reći da osjećam tugu, barem ne onu primjerenu nečijoj smrti. Mi smo ipak jedva bili poznanici, kako je ljeto odmicalo, tako su i oni u mom sjećanju sve više blijedjeli kao punokrvne, stvarne osobe. Polako shvaćam da je upravo nesrazmjer između prolaznosti našeg druženja i trajnosti njegove smrti ono što budi nešto u meni, nešto što bi, ako već nije tuga, onda mogla biti jeza.”

Zbirka Tihe kuće, književni prvijenac Gorana Glamuzine, obuhvaća šest priča koje povezuju likovi u različitim identitetskim i egzistencijalnim prijelaznim stanjima. Iza zidova ovih tihih priča, koje odlikuje izbrušena, gipka i skladna rečenica obogaćena neočekivanim i osvježavajućim metaforama, nalazimo različite aberativne međuljudske konstelacije koje destruiraju i ponovno konstruiraju složen i problematičan pojam obitelji ili općenito bliskih odnosa.

Bez prejakih gesti ili potrebe za efektima, ove priče otvaraju se polako, stvarajući atmosferu i pojačavajući napetost koja nikad, pa ni onda kad se u mraku naglo upali svjetlo, kao u dječjoj igri u naslovnoj priči, ne završi jasnim ni predvidljivim razrješenjem niti je autorova namjera uvjeriti nas u to da bi ono bilo moguće. Otvorenost Tihih kuća stoga možda upućuje i na mrak u nama samima za koji ne postoji prekidač ni jednoznačan odgovor, ali postoji potreba da ga se osluškuje i ispita, da mu se dâ oblik.

O autoru:

Goran Glamuzina rođen je 1995. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kratke priče i pjesme koje su mu objavljene u raznim časopisima i na portalima: Republika, Književna republika, Fantom slobode, Strane.ba, Booksa.hr, Kritična masa. Uz vlastito pisanje, bavi se prevođenjem i uređivanjem knjiga. Zbirka priča Tihe kuće prva mu je objavljena knjiga.

Iz knjige:

„Stajali smo tako sabijeni, u mraku, nepomični, s Marijom u središtu, disanje nam se uskladilo i ujedinili smo se na trenutak u beživotnom ritmu naših udisaja. Znala sam, i u tom mraku, da svi ukočeno buljimo u središte dnevnog boravka odakle su dopirali sve nervozniji koraci. Nitko više nije smio govoriti, odavno više nema pomoći. Zamišljam nakratko kako smo mi one kosti zakopane ispod kuće. Čekamo Izabelu da nas iskopa i uredno posloži jedno kraj drugog. Iako ništa ne vidim, zatvaram oči i osjećam mokru zemlju na kostima. Prestajem disati. Istovremeno prestaju i ostali. Pitam se osjećaju li oni isti spokoj kao i ja. Nastupila je sada tišina kakva može nastupiti jedino kada je neko mjesto posve lišeno života.”