U ovoj Mirovnoj svesci – zborniku „Zašto sam za mir“, riječ imaju antiratne aktivistkinje, književnice, umjetnice, političarke – žene koje nisu prihvatile ulogu žrtve i žrtvovanih za patrijarhalne ideale, već su se svom snagom bacile u vihor (ratnih) zbivanja, nudeći odgovore, pletući mreže prijateljstva, stvarajući krhke niti za budućnost njihove, naše, vaše djece ( i djecu njihove djece…).
Ta je spremnost da se gradi ljubav i prijateljstvo usred razaranja i mržnje pokazala ponovo, ali sada na drastičan i tragičan način, onaj autsajderski položaj žena u našim društvima, jer njihov doprinos očuvanju temeljnih ljudskih vrijednosti, a prije svega vrijednosti života, tog jedinog temelja za bilo kakvu budućnost, ostala je bez ikakve vidljivosti, o priznanjima da se i ne govori. Stoga ove stranice predstavljaju ono sitno zrno soli istine, koje se njima duguje. To su osobe koje su tijekom rata i u poraću bile angažirane u odbrani ljudskih prava a protiv rata i nasilja, koje su tim bespoštednim i nadasve požrtvovanim angažiranjem utjecale i utjecali da se postratno društvo mijenja nabolje. O tome je međutim bilo premalo informacija u medijima, o tome djelovanju nema podataka niti na Internetu. Tragovi o tom radu pokušavaju se sačuvati u nekim monografijama, samizdatima…
Jedna od zajedničkih „mirovnih prijateljica“ Nadežda Radović, napisat će nakon jednog od takvih razgovora sa Vesnom Pešić:
„Shvatila sam da razgovor o preživljenom nikada nije samo sećanje. Prisećati se i pretresati minule, kao i aktuelne događaje znači davati im smisao – onaj koji su imali, ali i onaj koji smo tokom života uspele da dokučimo, koji su naknadno dobili, ili će dobiti. Tako sećanje postaje zapravo otkrivanje mogućnosti.“
Ne radi se doista samo o pukom sjećanju. Radi se prije svega o aktivističkoj memoriji, onoj vrsti informacija čija je intencija želja da premoste nepravdu učinjenu pacifistkinjama i antiratnoj opciji općenito, te da možda premoste i generacijski gap, sa mogućim uticajem na neke buduće aktiviste i aktivistkinje. U tom je smislu poučno kako Grupa 484 i prijatelji gaje i čuvaju sjećanje na aktivizam Jelene Šantić, to je primjer one aktivističke memorije, nužne za dobivanje cjelovite slike o našem vremenu. Ovdje u Istri ljudi kažu – sve će doći na svoje mjesto. Duboko vjerujemo u to da će naš rad i požrtvovani aktivizam odraditi taj istorijski zadatak i postaviti ljudske vrijednosti na njihovo pravo mjesto.
Ovaj je zbornik trebao ugledati svjetlo dana još prije tri-četiri mjeseca, koncipiran kao priče (o) mirovnih aktivistica, političarki i književnica koje su javno demonstrirale svoje antiratno stanovište te djelovale sa tih pozicija. Uredno odaslan upit za tekstove, sa prikazom cijele ideje, naišao je na svakoj adresi na pozitivan odgovor. Nakon toga uslijedio je krug čekanja na tekstove, krug kratkih pisama, pa krug novog čekanja, pa krug sms poruka, ponovno čekanje, onda drugi krug slanja pitanja, čekanje i tako redom…Sve dok nije stigla jedna poruka u kojoj se kaže – ne mogu to uraditi, pokušala sam, previše je trauma…
Sve su aktivistkinje potom potvrdile kako imaju isti problem. Tek sada se počela otvarati ta velika, zamućena slika
Razgovarajući sa njima o njihovim antiratnim i mirovnim aktivnostima, ne može se oteti utisku da su ponekad poduzimale skoro samoubilačke napore da odgovore na neku tešku, mučnu, neljudsku situaciju. Još je to neispričana i nepoznata priča: one nisu htjele biti žrtve, žive pokopane ispod ruševina ratnih laži, bezdušne, nehumane politike – poduzele su sve što su mogle da pomognu unesrećenima, da odbiju aveti rata, da razdijele istinu i laž, ljudsko i neljudsko, ali na kraju, pune trauma i teških ožiljaka, ostale su bez ikakve satisfakcije, mnoge od njih bolesne, mnoge bez sredstava za život, bez priznanja za ono što su činile… Njima je posvećen ovaj zbornik.
Ovdje su riječi, misli i svjedočenja žena koje sebe nisu doživljavale žrtvama, nego su bile i ostale kreativne u građenju alternative mržnji, razaranjima, strahovima i svemu što rat nosi. Koliko god da je bila visoka cijena toga izbora. Jer : žene i dalje imaju autsajderski status – toliko autsajderski da se moraju boriti da uopće budu prisutne, vidljive, žive.
„Moj prioritet bio je opstati, i ništa se u tom smislu nije promijenilo ni danas“, reći će jedna od akterki ovog zbornika – Dubravka Ugrešić.
Jednako kao ni njihov individualni doprinos, nisu vrednovani niti artikulirani rezultati toga pregalaštva, kao što jer to uostalom kroz cijelu povijest čovječanstva. Taj „civilizirajući rad žena“, to prebacivanje na kolosjek života, umijeće je o kojem u ovoj knjizi govori Vesna Pešić:
„Vredno je bilo što je ženska alternativa ipak uspela da pokaže da žene mogu da komuniciraju i u najtežim rasturima i klanicama, zato što mogu da se prebace na životni nivo, na nivo patnje koji je toliko razumljiv. Patnja nema nacionalnost na našem balkanskom tlu.“
Poznato je kako se u našoj kulturi uvijek sjetimo ljudi onda kad ih više nema’, tako je i sa ovim junakinjama našeg doba, heroinama mira i nenasilja…Ipak nisu zaboravljene (i zaboravljeni). Uvijek se nađe netko od prijatelja (kao Vam Kat koji brine o sjećanju na Ursa Webera, Švicarca koji je kao volonter stradao u Pakracu i potom umro u zagrebačkoj bolnici 1994.g.), ili pak krug prijatelja kao što je grupa 484 koja ne pušta da se ugasi sjećanje na Jelenu Šantić…Ima i onih koji će kao Jagoda M.Š. reći kako niti ne želi nikakvo priznaje „od njih“. Međutim, radi se ovdje o nečem mnogo većem, nečem što je najzad priznato i na međunarodnoj razini:
Ženama koje su pokazale da su se spremne boriti za mir i održivi razvoj, mjesto je za stolom u mirovnim i političkim pregovorima (Rezolucija 1235 UN-a).
Ako su ove Mirovne sveske doprinos tome nezaboravu, toj aktivističkoj memoriji, tom mjestu žena za pregovaračkim stolom, a još i više – ako bi bile poticaj da se zaboravu otrgnu i društvenoj valorizaciji iznesu svi, pa i najmanji antiratni, mirovni doprinosi i inicijative, njihov bi zadatak bio uspješno dostignut.
Recenzije
Još nema recenzija.