Odvažnost, otpor, hrabrost, upornost, suodgovornost, učenje, solidarnost – ove i druge slične riječi jakog energetskog naboja, u našim se kulturama najčešće ne vezuje za pojam žene ( a pogotovo ne ženstvenosti).
Krhkost pak, blagost, osjećajnost, empatija, darežljivost, brižnost i slične riječi pripisuju se ženama, s pravom, reći će svatko.
Pa ipak, žene o kojima govori ovaj treći broj Mirovnih svezaka (kao i prethodna dva broja nazvana „Zašto sam za mir“) spojile su u svojim osobnostima, na originalne i na mnogo načina nijansirane sve ove, i mnoge druge osobine – način na koji pišu, način na koji misle, djeluju i čine, spoj je tih kontrastnih osobina, koje ćemo u prirodi naći kod breze, trava i svih bića što opstaju u nemogućim uvjetima.
Pada mi na pamet rečenica koju sam negdje pročitala, jedna od onih koje uvode u delikatnu diskusiju i potezanje za citatima-argumentima…:“Žene su etične, muškarci su moralni“…Upravo se možda u toj riječi krije tajna toga kontrastnog spoja, koji se tako upečatljivo manifestira u njihovom javnom djelovanju – u etičnosti: nepristajanju na laž, na podvale, na lažna moraliziranja, nasilništvo nad svetošu života…Ili, kako će to u svojim odgovorima još boje reći književnica Sibila Petlevski: „Mislim da je najveći tabu današnjeg vremena demokracija i njeno naličje. Tako je i moj roman posvećen zajednici ljudi koji su spremni na osobni rizik kako bi se oduprli inženjeringu duša i izrekli svoje “ne” lažnim slobodama i lažnim užicima konzumerizma.“
Ili riječima aktivistice za mir i ljudska prava Jelke Glumičić: „Boriti se tada za ljudsko dostojanstvo i pravo na različitost bilo je uistinu teško i opasno (od neugodnosti i šikaniranja na radnom mjestu, prijetećih pisama i telefonskih poziva, poziva na policiju i sl.), no meni je to bio pokazatelj da, zajedno sa svojim suradnicima, radimo prave stvari i ni u jednom času nismo namjeravali odustati.“
Ipak bih od svih ovih osobina koje krase jedno slobodarsko, inteligentno i odgovorno djelovanje, izdvojila ovom prilikom – solidarnost ! Sve učesnice u ovom zborniku srdačno su prihvatile poziv za suradnju na temi koju zagovaraju Mirovne sveske, što je pak značilo i odvojiti vrijeme za rad na tekstu i vrijeme za prepisku i razmjenu informacija i podataka, za komentare, pa i međusobnu podršku. Ta lakoća s kojom su prihvatile obavezu i izvršile svoje obećanje dala je namjeri daljeg publiciranja ovih sveski, novu snagu i odvažnost, toliko potrebne u ovom poslu.
Kompozicija ovog zbornika daje naizmjenično riječ književnicama (Daša Drndić, Sibila Petlevski, Slavenka Drakulić) i mirovnim aktivisticama (Vesna Teršelić, Jelka Glumičić, Lovorka Marinović), te Aidi Bagić i Cvijeti Novaković koje i pišu a aktivne su i na civilnoj sceni.
Izuzetno je zadovoljstvo ponuditi ove tekstove, poput najljepših darova – kruha i soli, ljudima ubrzanih života koji se troše, koje troše, koji postaju neuhvatljivi i nezaustavljivi: da zastanemo, uzmemo daha, pogledamo oko sebe i pročitamo, shvatimo, prihvatimo činjenicu da među nama postoje odvažne, hrabre, nježne, pametne, dobre, inteligentne, nesalomljive osobe, koje se ne mire sa lošim situacijama, nego traže izlaze iz njih – za sve.
Svima njima u podršku pristižu i stihovi Vesne Krmpotić – koji slave napor odricanja, te mir kao njegov rezultat.
No, prilikom rada na ovom broju, dogodile su se za redom tri tužne vijesti – nizale su se jedna za drugom, prostrujale oporo kroz naše komunikacije, pojašavajući sveukupni učinak poruke – o sagorijevanju, o preopterećenosti, o težini zadatka…Umrle su ovog proljeća Sadika Zvirkić (Karlovac), Jasenka Kodrnja (Zagreb) i Biljana Kovačević-Vučo (Beograd).
Zbornik donosi tekstove o njima ( kao i Jasenkine tekstove).
Bio je to povod da se sjetimo i drugih nama bliskih prijateljica-mirovnjakinja s kojima smo radile, družile se, zagovarale svijet bez rata i mržnje – u znak sjećanja na Marinu Padovese (Mestre-Venecija) preveden je jedan njen tekst.
I tu je možda trenutak da se upitamo – zašto niti jedna od njih, zašto niti jedna od mirovnjakinja (i mirovnih aktivista također) koje i dalje djeluju, nije nikada, baš nikada nagrađena u svojoj sredini – u svome gradu, kolektivu, državi. One koje su dobile nagrade za svoj angažman, dobile su ih uvijek van granica vlastite domovine. Naprotiv, ne samo da nisu nagrađivane, one su često bile napadane, ismijavane, ogovarane, progonjene…dakle, tu se radi o potrebi obeštećenja, o moralnoj, materijalnoj i svakoj drugoj satisfakciji, priznanju da su proganjane/i kao mirovnjaci i braniteljice ljudskih prava. Nadati se da će razvoj demokracije i povrat humanih vrijednosti dovesti jednog dana do takvog stava i kod nas… Jer, kako je rečeno na oproštaju od Biljane, u isto vrijeme umrla je i Dorothy Height, osnivačica američkog civilnog pokreta za odbranu ljudskih prava. Povodom njene smrti oglasio se i predsednik Barak Obama i nazvao je majkom civilnog pokreta i herojem milijuna Amerikanaca. Dorothy Height su odlikovali predsjednici njene zemlje, od Kenedija do Clintona, a univerziteti kao što su Princton i Harward smatrali su da je za njihove studente dobro imati jednu takvu ženu za počasnog doktora i povremenog predavača.
Stoga smo smatrali korisnim podsjetiti na jednu akciju od prije pet godina, projekt nominacije 1000 žena za Nobelovu nagradu za mir koji je pokrenula švicarska parlamentarka Ruth-Gaby Vermot Mangold, vodeći se idejom obilježavanja 100 godina od prve dodjele Nobelove nagrade za mir ženi -Berti fon Sutner. Taj su prijedlog 2005. godine prihvatile žene aktivistice za mir u cijelom svijetu, tako da je prerastao u svjetsku inicijativu. Proces predlaganja i nominiranja trajao je dvije godine, obuhvatio je žene sa svih kontinenata i iz svih društvenih slojeva.
Ovom sveskom zaokružujemo ciklus od tri zbornika nazvana „Zašto sam za mir“, u kojima je o toj prevažnoj i za budućnost svijeta presudnoj temi progovorilo živom riječi 25 autorica, a objavljeni su i tekstovi ili prilozi o njih 5 koje više nisu među nama.
Pa ipak, što smo više otkrivali tu temu, to se više pokazivala njena neiscrpnost – jedan novi kontinent se pojavljivao na vidiku, sa mnogo više potencijalnih sudionica i sudionika.
Ostaje nada da će projekt Mirovnih sveski naići na dalju podršku, kako bi one (i oni) koje grade taj novi kontinent dobile prostor za snažnije i trajnije, stvarno i simboličko djelovanje. Ili, kako će to reći u svom tekstu Cvijeta Novaković: „…Mnogo malih djela i mnogo malih moći zajedno, mogu postati jedna velika, koja zaista može donijeti promjene i mir“.
Recenzije
Još nema recenzija.