Pogledi na izgrađeni okoliš i njegov rast vjerojatno nikada u povijesti nisu bili raznolikiji, kao što ni stav o tome što je to „dobra arhitektura“ nije bio toliko raspršen i u neprekidnoj mijeni kao što je to danas. Ipak, aktualni trenutak kao da je dosegao kritičnu točku u kojoj je usprkos kvantitativnom umnažanju diskursa o arhitekturi procjep između „teorije“ i „prakse“ s jedne i realnog stanja u izgrađenom okolišu s druge strane postao ogroman.

Kriza u arhitektonskoj disciplini zahtijeva kristaliziranje jasnijih stavova, traženje novih smjerova djelovanja te provjeru i suprotstavljanje kritičko-teorijskih refleksija i empirijskih opažanja. Sama činjenica da se urbane promjene odvijaju sve bržim tempom i sa sve snažnijim posljedicama na oblikovanje društva nameće odbijanje stava da je arhitektura izgubila pokretljivost i sposobnost progresivnog sudjelovanja u društvenim promjenama. Kako bi se aktivirali ili iskušali progresivni kapaciteti arhitekture potrebno je izoštriti kritičku perspektivu, promijeniti uvriježene metode rada prisutne u matici arhitektonske discipline te uočiti nove predmete prostornih istraživanja.

U ovom broju Života umjetnosti okupljeni su vrlo različiti prilozi: od dijagnosticiranja nedavnih događanja u gradovima regije jugoistočne Europe, preko analitičkih uvida i teorijskih razmatranja, do naprednih projektantskih praksi, koje predstavljaju metodološki vrlo heterogene pristupe. No, slična progresivna pozicija čitljiva je u svim tim razmatranjima kroz pojmove i tumačenja poput „arhitekture otpora“ (Čeferin), „konkretne kritike“ (Gallanti), „prakse stvaranja novoga“ (Jurcan), „novog angažmana građana i stručnjaka“ (Stealth), „kulture… kao platforme za postavljanje relevantnih pitanja“ (Analog) ili „grada sačinjenog od mjesta“ (Teckert). Vjerujemo da se te različite metode i pogledi međusobno podupiru te čine zajedničko kritičko kretanje putem kojeg se teorija i praksa povezuju u aktivnu i produktivnu debatu sposobnu za aktivno sudjelovanje i utjecaj na stanje promjene.